Postoje tri glavne vrste procesa proizvodnje rešetki od stakloplastike: klipno namotavanje vlakana, kontinuirano namotavanje vlakana i centrifugalno lijevanje.
Klipno namotavanje vlakana (metoda fiksne-dužine): U ovom procesu spremnik za impregnaciju se kreće klipno s rotirajućim iglom. Dugi filamenti od stakloplastike položeni su pod određenim kutom u odnosu na os igle. Kut namotaja kontrolira se omjerom brzine kretanja spremnika za impregnaciju i brzine vrtnje igle. Translatorno kretanje spremnika za impregnaciju je kompjuterizirano elektromehaničko upravljanje. Broj slojeva namota se postupno povećava dok se ne postigne projektirana debljina stijenke. Nakon namotavanja, smola u proizvodu se u osnovi stvrdnjava. Nakon stvrdnjavanja, trn se uklanja iz cijevi od stakloplastike.
Kontinuirano namotavanje vlakana (kontinuirana metoda): U ovom procesu, cijev se kreće kroz stanicu za punjenje koja opskrbljuje mješavinom smolom-impregniranog neupredenog rovinga, nasjeckanih vlakana od stakloplastike i smolnog pijeska. Cijev se formira kako trn neprestano napreduje.
Proces centrifugalnog lijevanja (metoda fiksne-duljine): U ovom postupku, ojačanje od rezanih staklenih vlakana i pijesak unose se u čelični kalup pričvršćen na ležaj. Nezasićena smola s katalizatorom ubrizgava se u jedan kraj kalupa, impregnirajući armaturu. Pod djelovanjem centrifugalne sile, smola istiskuje zrak iz vlakana i punila, stvarajući gusti, ne{3}}porozni kompozitni materijal. Uslijed centrifugalne sile, na unutarnjoj stijenci cijevi stvara se glatki, smolom-bogat unutarnji površinski sloj, koji se zatim stvrdnjava na višoj temperaturi. Cijevi proizvedene ovom metodom nazivaju se i cijevima punjenim pijeskom-od fiberglasa (FRP).
Mnogo je više proizvođača u svijetu koji koriste klipni proces namotavanja vlakana od onih koji koriste druge dvije metode. Jedan od razloga je taj što FRP cijevi proizvedene ovim postupkom imaju širi raspon primjena i bolju primjenjivost.
